
VREME KAO DA JE STALO
Nisam pesnik od imena.
Neizbrojanim stihovima
bez fine rime,
opisujem vidljive tragove jesenjeg jutra
što svežinom ljubavi mirišu.
Jutra neka zvone Tvojim imenom
i danom šire
nadu koju čuvam.
Jutrom
očima prebiram svetlost jesenjeg lišća
upijam miris tišine,
koju prekida tihi zvuk tramvaja,
što po šinama nežnosti razvlači dušu.
Iščekujem glas Istine,
u prostoru ostvarenih snova.
Ljubav živi,
bajkovito,
čežnjivo,
nežni cvet
Suncu ukazuje zahvalnost.
Osećaji u stvarnosti bujaju,
dodiri odlučnosti,
žeđ večnih nemira.
Možda se čini na tren
vreme kao da je stalo,
dok peva jesenje jutro
duginim bojama buđenja.
Osunčan prozor, vera u budućnost,
zvezda Meseca neproživljenih čežnji.
Na pragu zrelosti:
MI...snaga početka,
ponos Neba i Onog od koga je sve započelo.
U zagrljaju slušam tihi zvuk jutra
dok sunce se ogleda u Tvojim očima,
u grudima otpočinje najlepša pesma
ikad napisana.
Dodirom saznanja
sazrelo zrno svetlosti,
snaga pogleda stvara želju
izvorom čežnje.
Bljesak misli...
Zakletva večne iskrenosti,
ispisana melodijom duša
u svitku krvotoka Istine
čeka da razum zanemi,
progovore srca,
tišina ovlada
prostorom snova.
Otkucaji damara,
okreću zvezdani Svemir
zaiskrenih želja
a vreme kao da je stalo...

